PrijemKalendarFAQ - Često Postavljana PitanjaTražiLista članovaKorisničke grupeRegistruj sePristupi
Zadnje teme
» Uđi i lupi smajlija...
Uto Okt 21, 2014 6:55 pm od Sirijus

» Светлости
Pon Jul 14, 2014 6:52 pm od sever.sena

» Staklo Servis tus kabine od stakla
Sre Jun 18, 2014 2:16 am od usluzni

» Šta radite večeras?
Pon Mar 24, 2014 10:09 pm od Sirijus

» Dobro jutro, dobar dan, dobro veče...
Pon Mar 24, 2014 9:42 pm od Sirijus

» Brojanje do 10.000
Pon Mar 24, 2014 9:40 pm od Sirijus

» Gifovi,animacije, mrdajuće slike
Pet Mar 21, 2014 10:39 pm od cvrčak

» Igra smajlicima
Pet Mar 21, 2014 10:36 pm od cvrčak

» Zelim Forumasima...
Uto Dec 31, 2013 8:29 pm od Sirijus

Naj bolji poslanici
Nina
 
Rin Tin Tin
 
Sirijus
 
anja_x
 
SAN-ANA
 
Beba
 
DONAU
 
grujica
 
vasko
 
JelaS
 
Novembar 2014
PonUtoSreČetPetSubNed
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
KalendarKalendar
Statistike
Imamo 493 registrovanih korisnika
Najnoviji registrovani član je Marko123

Naši korisnici su poslali ukupno 41686 članaka u 1190 teme
Ko je trenutno na forumu
Imamo 10 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 10 Gosta

Nema

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 182 dana Čet Mar 17, 2011 1:57 pm
Share | 
 

 Dzingis-Kan

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole 
AutorPoruka
Rin Tin Tin
Panonski admiral
Panonski admiral


Broj poruka: 8248
Godina: 35
Ort: Melenci
Datum upisa: 26.04.2008

PočaljiNaslov: Dzingis-Kan   Čet Sep 25, 2008 2:40 pm

Svi koji su bili na sahrani vladara najvećeg carstva u istorijii pogubljeni su, pa to mjesto nikad nije otkriveno. No, japanski arheolozi pronašli su nešto zanimljivo u mongolskoj stepi.

TOKIO - Arheolozi su pronašli mjesto na kojem se nekad nalazila Džingis-kanova palača i pretpostavljaju da bi se na istoj lokaciji mogla nalaziti i nikad pronađena grobnica legendarnog mongolskog vladara.

Skup japanskih i mongolskih istraživača otkrio je kompleks Džingis-kanove palače duboko u stepi, 250 kilometara istočno od Ulan Batora, objavio je Šinpei Kato, profesor emeritus na tokijskom univerzitetu i vođa arheloškog skupa.

Džingis-kan (1162.-1227.) svoju je palaču izgradio u jednostavnom četverougaonom obliku s potpornim drvenim stubovima. "Pomoću pronađenih porculanskih ostataka i zapisa glasnika s kineskog dvora uspjeli smo identificirati upravo to mjesto", rekao je Kato.


Iako to nije primarni cilj istraživanja, Kato vjeruje da se u blizini palače nalazi i Džingis-kanov grob, oko kojega je vezana viševjekovna arheološka misterija.
Naime, kako se grob legendarnog vojskovođe i vladara ne bi skrnavio, vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovoj sahrani bili su pogubljeni.
I svi koji su kasnije saznali za lokaciju grobnice tu su tajnu sa sobom nosili u smrt.

Hoće li se potraga za grobom nastaviti, ovisit će isključivo o Mongolima.
Neki raniji pokušaji američkih i drugih stranih istraživača devedesetih godina bili su zaustavljeni zbog velikog nezadovoljstva i neznanja mongolskih političara i javnosti.
Naime, prema mongolskoj tradiciji koja se i danas duboko poštuje, skrnavljenje drevnih grobova ubija dušu koja štiti umrloga.

Iako namjerava poštovati mongolsku odluku, Kato smatra da bi otkriće Džingis-kanova groba dovelo i do pronalaženja posljednjih ostataka njegovih nasljednika Kublaj i Batu-kana i otkrića čitavog niza podataka koji bi razjasnili kako su ti mongolski vladari uspjeli stvoriti najveće carstvo u istorijii.

Država koju je Džingis-kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog.
To jest, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta.
Njegovi su nasljednici kasnije to carstvo uspjeli i proširiti.




dzingis kan 1155-1227

Mongolski vladar i vojskovođa te osnivač velike mongolske feudalne imperije. Rođen je 1155. godine u blizini Bajkalskog jezera u današnjoj Rusiji. U mladosti je bio zarobljen te je tri godine bio rob susjednog plemena. Džingis Kana, njegovu majku i braću njihovo pleme je napustilo nakon što je otac, koji je bio poglavica plemena, otrovan. Obitelj je prošla godine patnji, a Temudžin (njegovo pravo osobno ime) je od svoje majke naučio da mu je jedini vjerni prijatelj samo njegova sjena. Prema anonimnoj Tajnoj povijesti Mongola Temudžin je najprije postao vođa nekog osiromašenog plemena u Srednjoj Aziji. S vremenom nadjačao je sve svoje suparnike i okupio borbenu snagu od 20.000 ljudi.

Još kao mlad vladar proveo je opsežne reforme zakonodavnog sistema, uspostavio je efikasnu službu komunikacija nalik tzv. pony expressu na američkom Divljem zapadu i prvi je koji je pisao na mongolskom jeziku. Godine 1206. na skupštini kanova (kurultaj) izabran je za velikog kana - Džingis kana čitave Mongolije (glavni grad: Karakorum). Džingis Kan je tada obećao da će dijeliti i dobro i zlo sa svojim sljedbenicima. Uveo je opću vojnu obavezu te stvorio dobro organiziranu mongolsko-tatarsku konjicu s krupnim jedinicama do 10.000 ljudi (tumen). U strukturi svoje vojske integrirao je vojnike iz različitih plemena kako bi učvrstio lojalnost mongolskog armiji, a ne određenom plemenu. Svojim neprijateljima uvijek je davao samo jedan posve jednostavn izbor: predajte se i budite porobljeni ili umrite. Konstantno ustrajavajući na disciplini, nagrađujući vještinu i vjernost, a kažnjavajući one koji mu se usprotitve Džingi kan je izgradio ogromno carstvo.

Pokorio je Ujgure (1209.), a u periodu od 1211. - 1216. godine osvojio je cijelu sjevernu Kinu zajedno s Pekingom. U jesen 1219. godine s 250.000 ljudi pošao je s rijeke Irtyš preko Bet-Pak-Dala na osvajanje Horzema. Velike muslimanske države (koja je obuhvaćala Iran, sjeverozapadni Irak, Turkestan, sjeverozapadni Afganistan i zavisne zemlje), a kojom je vladao šah Muhamed. U proljeće 1220. (ili u jesen 1219.) zauzeo je Otratu, Buharu, Samarkand i prešao rijeku Amu-Dar'ju. Dio vojske pod vodstvom njegova sina Tuluja prodro je do Krima da bi na rijeci Kalki porazio ruske knezove (1223. ili 1224.) - tada već feudalno rascjepkane i uzajamno ratovima oslabljene Kijevske kneževine. Također je otjerao Polovce do Dnjepra i zatim se vratio na Volgu u Aziju. Džingis kan je osvojio istočni dio Horzema (Afganistan), sve do rijeke Ind. Kada je izbio ustanak plemena Tajguta Džingis kan se vratio u Mongoliju (veljača 1225.) gdje umire za vrijeme opsade tajgutske prijestolnice. Poginuo je najvjerovatnije kada je ranjen pao s konja. Pokopan je na nepoznatoj lokaciji. Prema legendi svi vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovom pogrebu bili su ubijeni kako bi se sačuvala tajna o mjestu gdje je pokopan veliki vojskovođa. Ta je tajna ostala nerazjašnjena sve do danas. Nakon njegove smrti Mongolsko carstvo, od Japanskog i Žutog do Crnog mora, razdijeljeno je između četiri njegova sina.

Država koju je Džingis kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog. Naime, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta. Osvajanje Rusije Džingis Kan nije uspio dovršiti, baš kao ni njegovi sinovi ali je to pošlo za rukom njegovom unuku Batu kanu. Iako se to uprvi mah ne može zaključiti mongolska vladavina donijela je relativan mir Aziji. Domorodačke umjetnosti doživjele su svoj procvat, uključujuči kaliografiju, slikarstvo i književnost. Džingis Kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima. Masnovno je uništavala civilno stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš za sobom. Unatoč tome ili možda baš zbog toga život Džingis Kana postao je predmet mnogih povijesnih i književnih dijela.

Dzingis kan je 1240-1242. godine ostavio za sobom pustos kada je prošao u svom osvajačkom pohodu na Evropu. Teritorija naseg mesta je oko 85 km severno od Dunava i u pravcu severa od Beograda, koji takodje postoji od drevnih vremena.

Enigma Dzingis-kan
Za americke istoricare on je najvazniji covjek drugog milenija. Osnovao je najvece carstvo svih vremena. Ko je zapravo bio ovaj vladar?

U proljece 1206. godine, u godini Tigra prema kineskom kalendaru, na dalekom istoku evroazijske stepe, mongolska plemena su se sastala da izaberu zajednickog vodju. Izbor je pao na Temujina, 40-godisnjaka (po tadasnjim mjerilima vec starog), vodju plemena Borjigin.
Tokom slijedecih dvadeset godina Temujin je organizovao plemena koja su borbama oformila najvece carstvo svih vremena. Svijet je naucio da drhti na spomen imena kojim su ga prozvali Mongoli: Dzingis-kan ili vladar Okean.
TAJNI GROB
Danas je lik "osvajaca svijeta" sve vise prisutan, i to ne samo u Mongoliji, gdje je, nakon zavrsetka sovjetskog utjecaja (1992), postao najvazniji nacionalni simbol, sveprisutan u svakodnevnom zivotu: od novcanica do boca votke.
Ali, interes tu ne prestaje. Prije nekoliko godina americki casopis Time objavio je rezultate ankete sprovedene medju brojnim istoricarima i profesorima, a na temu "covjeka milenija". Mogli su izabrati Karla V, Leonarda, Einsteina, Voltairea. Izabran je, iznenadjujuce, Dzingis-kan.
Mongolski vodja je u zaristu interesovanja mnogih arheologa: pet godina razne ekspedicije pokusavaju pronaci njegov tajni grob. Vijest o otkricu grobnice koju je lansirala grupa kineskih arheologa 2000. godine pokazala se neutemeljenom.
Mnogi smatraju da je Dzingis-kan najstrasniji varvarin svih vremena. Medjutim, prema mnogim istoricarima - orijentalistima, ocjene bi trebale biti blaze. Naravno, nije nikada oklijevao da dokrajci neprijatelje ili da naredi ubijanje citave populacije nekog grada, kao sto se dogodilo u Perziji 1221, u gradu Mervu: zajedno sa 700.000 stanovnika ubijeni su cak i psi i macke.
Ali, to su bili obicaji tadasnje epohe. Njegovi neprijatelji nisu oklijevali da urade isto. Ipak, ne postoje svjedocanstva o okrutnosti prema zatvorenicima, sto je inace bio obicaj medju drugim vladarima toga doba.
OTMICA SUPRUGE
Osvetoljubiv? Da i ne. Nakon oslobadjanja voljene supruge Borte, otete od strane mongolskog plemena Merkit, Dzingis je istricenzurisanoo to pleme sve do posljednje zene i djeteta. Medjutim, jednom njegovom neprijatelju po imenu Jebe, koji se usudio da ga rani, oprostio je, te ga kasnije uzdignuo na prilicno visok vojni polozaj.
Sto se unistenja gradova, hramova i dzamija tice, prema nekim istoricarima, ta je prica predimenzionirana bas zbog loseg glasa koji ga prati. Bez obzira na to, ta unistenja su, izmedju ostalog, izazvana njegovim neshvatanjem drugacijeg nacina zivota od nomadskog. Na primjer, nije shvatao cemu sluzi agrikultura. Ipak, onog trenutka kada je uvidio interes u sacuvanju sela i gradova, da bi od njih prikupljao porez, radikalno je promijenio ponasanje. Takodjer je tacno da su, prema Dzingisovoj naredbi, svi gradovi koji su se predali bez borbe postedjeni su i gradjani su mogli sacuvati svoja dobra. U borbama u Perziji, njegovi generali koji nisu postovali tu naredbu gubili su cinove.
Interesantan kontrast postojao je izmedju njegovog nemilosrdnog ponasanja u borbi i njezne ljubavi, koja je trajala citav zivot, prema zeni koju je upoznao kao djecak - Borte. Kada je zavrsila u rukama otmicara, odbio je da je se odrekne, sta je bilo u kontrastu prema obicajima vremena. Neka svjedocanstva pokazuju neocekivane kavalirske manire, neuobicajene za njegov zivotni ambijent.
Ovim kvalitetima duguje svoju golemu harizmu koja se sirila i medju njegovim neprijateljima koji su mu se cesto dobrovoljno pridruzivali. Nemilosrdan prema izdajnicima, imao je odnos potpune odanosti sa rodjacima i sljedbenicima, ali, i prema neprijateljima je iskazivao velikodusnost: prikupljao je djecu napustenu za vrijeme napada na gradove, odgajajuci ih kasnije kao vlastitu. Okupljao je, takodjer, oko sebe umjetnike iz pokorenih neprijateljskih klanova.
NEUMOLJIVA VOJSKA
Nista, medjutim, ne moze izbrisati cinjenicu da je noseca struktura imperije bila neumoljiva vojska. Nijedna druga vojska u istoriji nije dobila toliko bitaka. Ko bi drugi mogao ratovati u Rusiji tokom zime, bez posljedica?
Dzingis-kan je transformisao divlje nomadske ratnike u tako dobro organizovanu vojsku, da su mnogi vojni strucnjaci 20. vijeka, ukljucujuci feldmarsala Rommela i generala Pattona, bili njom fascinirani, drzeci je prethodnicom modernih oruzanih snaga. Donedavno se smatralo da su mongolski uspjesi bili posljedica brojcane superiornosti. Zapravo, novije studije pokazuju potpuno suprotno. Ekstremna mobilnost je dopustala brzo pronalazenje protivnika i uspjesno zavaravanje, tako da su ovi smatrali da su okruzeni mnogo vecim brojem vojnika. Vojska je bila organizovana na bazi jedinica. Najmanja jedinica je imala 10 ratnika (arban) sa zapovjednikom zvanim bagatur. Deset arbana je cinilo vecu skupinu od 100 ratnika zvanu jagun. Deset jaguna je sacinjavalo minghan, a deset minghana je stvaralo najvecu jedinicu od 10. 000 ratnika zvanu tumen.
Tipicna vojska se sastojala od dva ili tri tumena, svih na konjima. Dzingis je posjedovao i licnu vojsku, keshik, koja je okupljala najbolje ratnike svih plemena.
Mongolska taktika je obicno ostavljala neprijatelju prolaz za bijeg. Preplaseni suparnici bi se povlacili, te bi postajali lagan plijen na otvorenom polju. Takodjer, za zavaravanje neprijatelja sluzili su se punjenim krpenim lutkama koje su postavljali na rezervne konje. Stupivsi u kontakt sa kineskim vladarima, Dzingis je poceo da koristi opsadna kola, luk, zapaljive projektile i prve primitivne gas-bombe. Njegovi ratnici su bili u stanju da prezive deset dana bez hrane, pijuci samo konjsku krv.
VRSTAN DRZAVNIK
Ali, Dzingis-kan nije bio samo ratnik, vec i vrlo sposoban drzavnik i upravitelj. Trazio je oslonac u svim religijama sa kojim je dolazio u kontakt, otkrivajuci veliku znatizelju, ali je u isto vrijema pazio da njihov duhovni utjecaj ne zasmeta njegovoj vlasti.
Po njegovoj odluci je uvedeno jedinstveno pismo za pravne dokumente - uighur, te zakonik yassak.
Njegova genijalnost se ogledala u tome sto je upravljanje carstvom povjerio najsposobnijim ljudima u pojedinacnim podrucjima: tako su postojali kineski inzenjeri, perzijski upravitelji, arapski ljekari, ruski vojni strucnjaci.
"Mongolski mir" prostirao se od Mediterana do Pacifika, i 20 godina nakon Dzingisove smrti, zahvaljujuci daljnjim osvajanjima njegovih nasljednika. On je prije smrti podijelio carstvo medju svoja cetiri sina, a najveci vodja medju njima je bio Ogodej, te poslije unuci Mongka i Kublaj.
Mongolsko carstvo je karakterisala izuzetna sigurnost granice, sto je bila baza za razvitak trgovine medjunarodnih razmjera kakvu nije poznavalo ni Rimsko carstvo.
Desetljecima je vladao mir osiguran zeljeznom disciplinom i naredbama koje su slavili Dzingisovi suvremenici. Krscanin Marco Polo (1254-1324), govoreci o Dzingisu napisao je mozda najljepsi epitaf kojeg je vladar mogao pozeljeti: "Umro je, sto je velika nesreca, jer bio je oprezan i mudar". Takodjer, muslimanski istoricar Abu Ghazi je 600. godine napisao: "Pod vladavinom Dzingis-kana, cijela zemja, od Irana do Turana, uzivala je u takvom miru da je djevojka, potpuno sama, mogla gola i puna zlata putovati uzduz i poprijeko bez mogucnosti da dozivi i najmanju neugodnost".
Nazad na vrh Ići dole
lisac
Clan
Clan


Broj poruka: 61
Datum upisa: 25.10.2008

PočaljiNaslov: Re: Dzingis-Kan   Ned Okt 26, 2008 1:54 am

Rin Tin Tin ::
Svi koji su bili na sahrani vladara najvećeg carstva u istorijii pogubljeni su, pa to mjesto nikad nije otkriveno.

ZNALI SU ONI KOJI SU IH POGUBILI

No, japanski arheolozi pronašli su nešto zanimljivo u mongolskoj stepi.

TOKIO - Arheolozi su pronašli mjesto na kojem se nekad nalazila Džingis-kanova palača i pretpostavljaju da bi se na istoj lokaciji mogla nalaziti i nikad pronađena grobnica legendarnog mongolskog vladara.

Skup japanskih i mongolskih istraživača otkrio je kompleks Džingis-kanove palače duboko u stepi, 250 kilometara istočno od Ulan Batora, objavio je Šinpei Kato, profesor emeritus na tokijskom univerzitetu i vođa arheloškog skupa.

Džingis-kan (1162.-1227.) svoju je palaču izgradio u jednostavnom četverougaonom obliku s potpornim drvenim stubovima. "Pomoću pronađenih porculanskih ostataka i zapisa glasnika s kineskog dvora uspjeli smo identificirati upravo to mjesto", rekao je Kato.


Iako to nije primarni cilj istraživanja, Kato vjeruje da se u blizini palače nalazi i Džingis-kanov grob, oko kojega je vezana viševjekovna arheološka misterija.
Naime, kako se grob legendarnog vojskovođe i vladara ne bi skrnavio, vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovoj sahrani bili su pogubljeni.
I svi koji su kasnije saznali za lokaciju grobnice tu su tajnu sa sobom nosili u smrt.

Hoće li se potraga za grobom nastaviti, ovisit će isključivo o Mongolima.
Neki raniji pokušaji američkih i drugih stranih istraživača devedesetih godina bili su zaustavljeni zbog velikog nezadovoljstva i neznanja mongolskih političara i javnosti.
Naime, prema mongolskoj tradiciji koja se i danas duboko poštuje, skrnavljenje drevnih grobova ubija dušu koja štiti umrloga.

Iako namjerava poštovati mongolsku odluku, Kato smatra da bi otkriće Džingis-kanova groba dovelo i do pronalaženja posljednjih ostataka njegovih nasljednika Kublaj i Batu-kana i otkrića čitavog niza podataka koji bi razjasnili kako su ti mongolski vladari uspjeli stvoriti najveće carstvo u istorijii.

Država koju je Džingis-kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog.
To jest, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta.
Njegovi su nasljednici kasnije to carstvo uspjeli i proširiti.




dzingis kan 1155-1227

Mongolski vladar i vojskovođa te osnivač velike mongolske feudalne imperije. Rođen je 1155. godine u blizini Bajkalskog jezera u današnjoj Rusiji. U mladosti je bio zarobljen te je tri godine bio rob susjednog plemena. Džingis Kana, njegovu majku i braću njihovo pleme je napustilo nakon što je otac, koji je bio poglavica plemena, otrovan. Obitelj je prošla godine patnji, a Temudžin (njegovo pravo osobno ime) je od svoje majke naučio da mu je jedini vjerni prijatelj samo njegova sjena. Prema anonimnoj Tajnoj povijesti Mongola Temudžin je najprije postao vođa nekog osiromašenog plemena u Srednjoj Aziji. S vremenom nadjačao je sve svoje suparnike i okupio borbenu snagu od 20.000 ljudi.

Još kao mlad vladar proveo je opsežne reforme zakonodavnog sistema, uspostavio je efikasnu službu komunikacija nalik tzv. pony expressu na američkom Divljem zapadu i prvi je koji je pisao na mongolskom jeziku. Godine 1206. na skupštini kanova (kurultaj) izabran je za velikog kana - Džingis kana čitave Mongolije (glavni grad: Karakorum). Džingis Kan je tada obećao da će dijeliti i dobro i zlo sa svojim sljedbenicima. Uveo je opću vojnu obavezu te stvorio dobro organiziranu mongolsko-tatarsku konjicu s krupnim jedinicama do 10.000 ljudi (tumen). U strukturi svoje vojske integrirao je vojnike iz različitih plemena kako bi učvrstio lojalnost mongolskog armiji, a ne određenom plemenu. Svojim neprijateljima uvijek je davao samo jedan posve jednostavn izbor: predajte se i budite porobljeni ili umrite. Konstantno ustrajavajući na disciplini, nagrađujući vještinu i vjernost, a kažnjavajući one koji mu se usprotitve Džingi kan je izgradio ogromno carstvo.

Pokorio je Ujgure (1209.), a u periodu od 1211. - 1216. godine osvojio je cijelu sjevernu Kinu zajedno s Pekingom. U jesen 1219. godine s 250.000 ljudi pošao je s rijeke Irtyš preko Bet-Pak-Dala na osvajanje Horzema. Velike muslimanske države (koja je obuhvaćala Iran, sjeverozapadni Irak, Turkestan, sjeverozapadni Afganistan i zavisne zemlje), a kojom je vladao šah Muhamed. U proljeće 1220. (ili u jesen 1219.) zauzeo je Otratu, Buharu, Samarkand i prešao rijeku Amu-Dar'ju. Dio vojske pod vodstvom njegova sina Tuluja prodro je do Krima da bi na rijeci Kalki porazio ruske knezove (1223. ili 1224.) - tada već feudalno rascjepkane i uzajamno ratovima oslabljene Kijevske kneževine. Također je otjerao Polovce do Dnjepra i zatim se vratio na Volgu u Aziju. Džingis kan je osvojio istočni dio Horzema (Afganistan), sve do rijeke Ind. Kada je izbio ustanak plemena Tajguta Džingis kan se vratio u Mongoliju (veljača 1225.) gdje umire za vrijeme opsade tajgutske prijestolnice. Poginuo je najvjerovatnije kada je ranjen pao s konja. Pokopan je na nepoznatoj lokaciji. Prema legendi svi vojnici i sluge koji su prisustvovali njegovom pogrebu bili su ubijeni kako bi se sačuvala tajna o mjestu gdje je pokopan veliki vojskovođa. Ta je tajna ostala nerazjašnjena sve do danas. Nakon njegove smrti Mongolsko carstvo, od Japanskog i Žutog do Crnog mora, razdijeljeno je između četiri njegova sina.

Država koju je Džingis kan stvorio obuhvaćala je ogroman prostor - prostranstvo veće od Rimskog carstva i veće od carstva Aleksandra Velikog. Naime, u doba njegove smrti 1227. njegovo se carstvo protezalo od Mađarske preko Azije do Koreje i od Sibira do Tibeta. Osvajanje Rusije Džingis Kan nije uspio dovršiti, baš kao ni njegovi sinovi ali je to pošlo za rukom njegovom unuku Batu kanu. Iako se to uprvi mah ne može zaključiti mongolska vladavina donijela je relativan mir Aziji. Domorodačke umjetnosti doživjele su svoj procvat, uključujuči kaliografiju, slikarstvo i književnost. Džingis Kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima. Masnovno je uništavala civilno stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš za sobom. Unatoč tome ili možda baš zbog toga život Džingis Kana postao je predmet mnogih povijesnih i književnih dijela.

Dzingis kan je 1240-1242. godine ostavio za sobom pustos kada je prošao u svom osvajačkom pohodu na Evropu. Teritorija naseg mesta je oko 85 km severno od Dunava i u pravcu severa od Beograda, koji takodje postoji od drevnih vremena.

Enigma Dzingis-kan
Za americke istoricare on je najvazniji covjek drugog milenija. Osnovao je najvece carstvo svih vremena. Ko je zapravo bio ovaj vladar?

U proljece 1206. godine, u godini Tigra prema kineskom kalendaru, na dalekom istoku evroazijske stepe, mongolska plemena su se sastala da izaberu zajednickog vodju. Izbor je pao na Temujina, 40-godisnjaka (po tadasnjim mjerilima vec starog), vodju plemena Borjigin.
Tokom slijedecih dvadeset godina Temujin je organizovao plemena koja su borbama oformila najvece carstvo svih vremena. Svijet je naucio da drhti na spomen imena kojim su ga prozvali Mongoli: Dzingis-kan ili vladar Okean.
TAJNI GROB
Danas je lik "osvajaca svijeta" sve vise prisutan, i to ne samo u Mongoliji, gdje je, nakon zavrsetka sovjetskog utjecaja (1992), postao najvazniji nacionalni simbol, sveprisutan u svakodnevnom zivotu: od novcanica do boca votke.
Ali, interes tu ne prestaje. Prije nekoliko godina americki casopis Time objavio je rezultate ankete sprovedene medju brojnim istoricarima i profesorima, a na temu "covjeka milenija". Mogli su izabrati Karla V, Leonarda, Einsteina, Voltairea. Izabran je, iznenadjujuce, Dzingis-kan.
Mongolski vodja je u zaristu interesovanja mnogih arheologa: pet godina razne ekspedicije pokusavaju pronaci njegov tajni grob. Vijest o otkricu grobnice koju je lansirala grupa kineskih arheologa 2000. godine pokazala se neutemeljenom.
Mnogi smatraju da je Dzingis-kan najstrasniji varvarin svih vremena. Medjutim, prema mnogim istoricarima - orijentalistima, ocjene bi trebale biti blaze. Naravno, nije nikada oklijevao da dokrajci neprijatelje ili da naredi ubijanje citave populacije nekog grada, kao sto se dogodilo u Perziji 1221, u gradu Mervu: zajedno sa 700.000 stanovnika ubijeni su cak i psi i macke.
Ali, to su bili obicaji tadasnje epohe. Njegovi neprijatelji nisu oklijevali da urade isto. Ipak, ne postoje svjedocanstva o okrutnosti prema zatvorenicima, sto je inace bio obicaj medju drugim vladarima toga doba.
OTMICA SUPRUGE
Osvetoljubiv? Da i ne. Nakon oslobadjanja voljene supruge Borte, otete od strane mongolskog plemena Merkit, Dzingis je istricenzurisanoo to pleme sve do posljednje zene i djeteta. Medjutim, jednom njegovom neprijatelju po imenu Jebe, koji se usudio da ga rani, oprostio je, te ga kasnije uzdignuo na prilicno visok vojni polozaj.
Sto se unistenja gradova, hramova i dzamija tice, prema nekim istoricarima, ta je prica predimenzionirana bas zbog loseg glasa koji ga prati. Bez obzira na to, ta unistenja su, izmedju ostalog, izazvana njegovim neshvatanjem drugacijeg nacina zivota od nomadskog. Na primjer, nije shvatao cemu sluzi agrikultura. Ipak, onog trenutka kada je uvidio interes u sacuvanju sela i gradova, da bi od njih prikupljao porez, radikalno je promijenio ponasanje. Takodjer je tacno da su, prema Dzingisovoj naredbi, svi gradovi koji su se predali bez borbe postedjeni su i gradjani su mogli sacuvati svoja dobra. U borbama u Perziji, njegovi generali koji nisu postovali tu naredbu gubili su cinove.
Interesantan kontrast postojao je izmedju njegovog nemilosrdnog ponasanja u borbi i njezne ljubavi, koja je trajala citav zivot, prema zeni koju je upoznao kao djecak - Borte. Kada je zavrsila u rukama otmicara, odbio je da je se odrekne, sta je bilo u kontrastu prema obicajima vremena. Neka svjedocanstva pokazuju neocekivane kavalirske manire, neuobicajene za njegov zivotni ambijent.
Ovim kvalitetima duguje svoju golemu harizmu koja se sirila i medju njegovim neprijateljima koji su mu se cesto dobrovoljno pridruzivali. Nemilosrdan prema izdajnicima, imao je odnos potpune odanosti sa rodjacima i sljedbenicima, ali, i prema neprijateljima je iskazivao velikodusnost: prikupljao je djecu napustenu za vrijeme napada na gradove, odgajajuci ih kasnije kao vlastitu. Okupljao je, takodjer, oko sebe umjetnike iz pokorenih neprijateljskih klanova.
NEUMOLJIVA VOJSKA
Nista, medjutim, ne moze izbrisati cinjenicu da je noseca struktura imperije bila neumoljiva vojska. Nijedna druga vojska u istoriji nije dobila toliko bitaka. Ko bi drugi mogao ratovati u Rusiji tokom zime, bez posljedica?
Dzingis-kan je transformisao divlje nomadske ratnike u tako dobro organizovanu vojsku, da su mnogi vojni strucnjaci 20. vijeka, ukljucujuci feldmarsala Rommela i generala Pattona, bili njom fascinirani, drzeci je prethodnicom modernih oruzanih snaga. Donedavno se smatralo da su mongolski uspjesi bili posljedica brojcane superiornosti. Zapravo, novije studije pokazuju potpuno suprotno. Ekstremna mobilnost je dopustala brzo pronalazenje protivnika i uspjesno zavaravanje, tako da su ovi smatrali da su okruzeni mnogo vecim brojem vojnika. Vojska je bila organizovana na bazi jedinica. Najmanja jedinica je imala 10 ratnika (arban) sa zapovjednikom zvanim bagatur. Deset arbana je cinilo vecu skupinu od 100 ratnika zvanu jagun. Deset jaguna je sacinjavalo minghan, a deset minghana je stvaralo najvecu jedinicu od 10. 000 ratnika zvanu tumen.
Tipicna vojska se sastojala od dva ili tri tumena, svih na konjima. Dzingis je posjedovao i licnu vojsku, keshik, koja je okupljala najbolje ratnike svih plemena.
Mongolska taktika je obicno ostavljala neprijatelju prolaz za bijeg. Preplaseni suparnici bi se povlacili, te bi postajali lagan plijen na otvorenom polju. Takodjer, za zavaravanje neprijatelja sluzili su se punjenim krpenim lutkama koje su postavljali na rezervne konje. Stupivsi u kontakt sa kineskim vladarima, Dzingis je poceo da koristi opsadna kola, luk, zapaljive projektile i prve primitivne gas-bombe. Njegovi ratnici su bili u stanju da prezive deset dana bez hrane, pijuci samo konjsku krv.
VRSTAN DRZAVNIK
Ali, Dzingis-kan nije bio samo ratnik, vec i vrlo sposoban drzavnik i upravitelj. Trazio je oslonac u svim religijama sa kojim je dolazio u kontakt, otkrivajuci veliku znatizelju, ali je u isto vrijema pazio da njihov duhovni utjecaj ne zasmeta njegovoj vlasti.
Po njegovoj odluci je uvedeno jedinstveno pismo za pravne dokumente - uighur, te zakonik yassak.
Njegova genijalnost se ogledala u tome sto je upravljanje carstvom povjerio najsposobnijim ljudima u pojedinacnim podrucjima: tako su postojali kineski inzenjeri, perzijski upravitelji, arapski ljekari, ruski vojni strucnjaci.
"Mongolski mir" prostirao se od Mediterana do Pacifika, i 20 godina nakon Dzingisove smrti, zahvaljujuci daljnjim osvajanjima njegovih nasljednika. On je prije smrti podijelio carstvo medju svoja cetiri sina, a najveci vodja medju njima je bio Ogodej, te poslije unuci Mongka i Kublaj.
Mongolsko carstvo je karakterisala izuzetna sigurnost granice, sto je bila baza za razvitak trgovine medjunarodnih razmjera kakvu nije poznavalo ni Rimsko carstvo.
Desetljecima je vladao mir osiguran zeljeznom disciplinom i naredbama koje su slavili Dzingisovi suvremenici. Krscanin Marco Polo (1254-1324), govoreci o Dzingisu napisao je mozda najljepsi epitaf kojeg je vladar mogao pozeljeti: "Umro je, sto je velika nesreca, jer bio je oprezan i mudar". Takodjer, muslimanski istoricar Abu Ghazi je 600. godine napisao: "Pod vladavinom Dzingis-kana, cijela zemja, od Irana do Turana, uzivala je u takvom miru da je djevojka, potpuno sama, mogla gola i puna zlata putovati uzduz i poprijeko bez mogucnosti da dozivi i najmanju neugodnost".
Nazad na vrh Ići dole
Rin Tin Tin
Panonski admiral
Panonski admiral


Broj poruka: 8248
Godina: 35
Ort: Melenci
Datum upisa: 26.04.2008

PočaljiNaslov: Re: Dzingis-Kan   Sre Nov 26, 2008 2:30 pm

Liscu ces ?
Nazad na vrh Ići dole
 

Dzingis-Kan

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

 Similar topics

-
» Istorijske ličnosti
» Mongolija

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
PANONSKA OAZA ::  ::  :: -